Pjesme O Mostaru
Danas mujezin nece
kujisat nece sabah klanjat
Neceš li se grade
ti jednom naspavat
Nece zvonit zvona
ni služit se misa
Od Boga i ljudi
nedelja je cista
S Podhuma gledam
na usnuli Grad
Radobolja tece i
mjesec je mlad
Povjetarac nosi
mirise behara
Štiglic ne verša
jer još Mostar spava
Grade moj grade
moj mirno sanjaj ti
Ne daj nikom pa ni
vjetru da te rasani
nemoj da te rasani
pjesnik nemiran
okreni se na
stranu mene ne slušaj
Ja cu Grade tobom
tiho na prstima,žmurke
Bacam evo što
sakupih iz džepa oblutke
Da dok trcim po
kaldrmi oni ti ne zvece
Zamolit cu Neretvu
da šapatom tece.
Grade moj grade
moj mirno spavaj ti
Ne daj nikom pa ni
suncu da te probudi
Nemoj srce da te
budi što ovako lupa
Ja se vracam grade
tebi sa daleka puta
Leptir krila
sklopio pravi se on cvijece
pod Košcelom cekam
Pecina da zjevne
Stari most se
promeškolji namignu mi sjenom
Prepozno me
pjesnik lunja po Mostaru snenom
Grade moj grade
moj mirno spavaj ti
Ne daj nikom osim
smijeha da te probudi
Nek te grade
grajom bude curice djecaci
Nek ožive krovovi,
mostovi, sokaci.
Zdenko Boškovic,
ljeto 2003
Nekad
U mom gradu je bila
Svjetlost
Orile se pjesme o Emini
Nad Neretvom se rasipali
Grozdanini kikoti
Lile Mostarske kise
I sve ogrtali baldahini
U mom gradu nekad bijase
Most
Iznad svih dubina
Preplitahu se zvuci zvona
Sa sjetnim pjevom mujezina
Nekad
U gradu mom
I Tvom
(Vesna Oborina)
Tajna
Veza - Kameni svatovi
Ja te nisam pozvao
Da mi srezes krila napola
Vec sam te pozvao
Da mi lijecis dusu dovijeka
Ne vidis to
Ne vidis to, tugo
Tebi sam se zakleo
Samo tebi srce predao
Oko moje nevjerno
Neretvi sam tiho saptao
Ne cujes to
Ne cujes to, tugo
Zakopana ljubav stara
Ispod mosta mog Mostara
Kameni su moji svatovi
Idu ljeta, idu zimu
Svrate tuge po sestrine
Neretva je moja postelja
Neretva je moja postelja
vidi se iz aviona
s himalaja i avinjona
sa trebevića i borija
da nije mostar škutorija
Gdje
Neretva hladna teče,
Gjde rod svoga zaboravit neće,
Pa da krenem putem do Mostara,
progovara želja stara.
Vratit će se svi jarani,
svi jarani, prijatelji naši stari,
pa ti nemoj zaplakati....
Merlin
- Mostarska
Idemo tugo, niz rijeku dole
dole sad rane manje bole
jos mi je san bistar ko dan
jos je pjesmom dozivam.
ne pitaj tugo sta me to tjera
ili je ljubav ili je vjera,
jednom ce sve ovo da mine
ostace tople usne emine.
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` bice vjecno mlad moj mostar,
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` zauvijek je mlad moj mostar.
kako si miso, kako si brate,
da li jos sretni do tebe svrate
ne daj da suza zamuti rijeku
cuvaj je bistru i daleku.
kako si vaha, imas li daha,
jos jedna tekma na tebe ceka,
gdje ti je emir taj stari nemir
i njega ceka zelena rijeka.
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` bice vjecno mlad moj mostar,
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` bice vjecno mlad moj mostar.
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` voljecu i tad moj mostar,
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` zauvijek je mlad moj mostar.
VO ona
moja o mostaru opet.....
Snijeg je nocas pao ali samo u dijelu grada,
moji dvori su bijeli, a u drugom kisa pada.
Ponoc je sada, u hodnicima moga grada,
priroda ga podijeli al' jos postoji nada.
I za sto godina on ce i tad biti isti,
tek nove generacije tamna ce savjest gristi.
Al' kazem sada vama da usred ovog jada
jos tinja moja nada.
Da izaći ce sunce mira, dati mome gradu krila,
dati travci da jos dise mladom piscu da jos pise.
O sreći, ne o tuzi, moga malog rodnog grada.
O kiši, ne o plaču, da u cijelom gradu pada.
(politika prirode 22.04.2001)
Nocas
opet neces doci
Nocas cu biti sam
Drugi ce te strasno ljubit
I on ce ti biti drag
Ja cu stavit prazne ruke
U sareni dzep zivota
Bit cu tuzan kao nebo
I nista mi nece ostat...
Iza nove gimnazije sad je drugi miluje
Iza nove gimnazije njene ruke su isplele...
Vjenac oko drugog vrata, vjenac novo ljubavi
Stara ljubav se zaboravlja, odnose je vjetrovi
Poljubac
sa okusom kolača tvoje bake,
ciganska pjesma sa stare trake,
Vilsonovo, Baščaršija...prva ljubav
ostala...
Korpa sa bebom pred mojim vratima,
miriše MOSTAR u sitnim satima,
na Rondou ljubavi, rođeni su
ostali...
Dimnjačar na krovu, tvoje oči u mraku
čuprija na Drini, golub u zraku,
iz inata rođena, behar grana
procvala...
AKO PITAŠ GDJE SAM SADA,
NE IDEM IZ OVOG GRADA,
SVE JE MOJE OVDJE OSTALO....
AKO PITAŠ KAKO MI JE
MA DA TI ROKNU SAMO DVIJE
SVE BI TI SE SAMO KAZALO....
NIKOME SE NE PONOVILO....
Dugo toplo ljeto, Zenica, tombola
crno bijeli Tv, na njemu gondola,
frtalj hljeba crnoga, boja teških
godina...
Dva-tri metra snijega i tutanj ligura,
pusti fiću kad ne pali dok ga raja
ne gura, na ormaru dunje dv'je...
ja još čuvam za tebe,...
A na moru tamo mlijeko, varenika
svima ravno do mora, a more zelenika,
od Makarske do Neuma...
uspomena ostala
AKO PITAŠ GDJE SAM SADA,
NE IDEM IZ OVOG GRADA,
SVE JE MOJE OVDJE OSTALO...
AKO PITAŠ KAKO MI JE,
MA DA TI ROKNU SAMO DVIJE,
SVE BI TI SE SAMO KAZALO....
NIKOME SE NE PONOVILO....
Mostarske kiše
U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.
Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zdravo što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
da li je volim, tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela il' nije smela,
vrag bi joj znao.
Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smem da kažem,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
volim li Rilkea - sve me je pitala,
a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
zvonile kapi
i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.
Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam Joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.
Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
što je divan, šaputala je, što je divan.
Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
smejala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cveće je odnela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.
Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
pišem neke pesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela, il' nije smela,
vrag bi joj znao.
Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom
ne umem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen...
Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti,
smejao sam se - on je ubica, ti si dete;
ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo.
Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umem
izbrisati.
Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li devojku,
da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj verujem, da se smejem
davno sam, davno, prokleo Hrista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrede laži.
Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smejali smo se dečacima što skaču
s mosta za cigarete,
smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca,
govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...
Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stenu,
sve sam mogao...
Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svetlana izađi, eto te pod stenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila - mogao sam pobeći
u samu reku - našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad verovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vešala o končiće,
volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.
Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
veruje li u komunizam, da li bi se menjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi volela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.
Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije verovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...
Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.
sove -
nek se zna
kakav me ovo smrad udara u vugla seljacina posro se je tu iza ugla. zalosno je
to al ovaj grad je postao djungla svak nosi pljucu al ne zna sta je cunga
lunga. izadjem vani al se brzo kuci vrati pustim svoju ziku da od muke ne povratim.
olovku i papir na brzinu nesto smlatim svoj zivot u prvobitno stanje da vratim.
tu sam mada neki misle da patim al tu sam jos uvijek svoje rime mlatim. obican
covjek gradjanin grada mostara zivi na otpadu gdje svak svakog vara. zna se ko
ima para al neka tako bude krivi smo sami sebi seljacine nam sude. nekad bilo
sve za raju al sad nije vise samo za neke ljude maca rimu pise. zamrznut svijet
osjecam se hladno moja duse moje srce previse je hladno. nedostaju stvari koje
me trebaju podrzat shvatit moje rime do kraja ih poslusat. al neka polako doce
sve na svoje moje i tvoje nigdje mi se ne zuri dok uz mene sove stoje. uvijek
ce se cuti moj bogom dan glas dok udara srce udarace hip hop bas. i jos sam tu
tu sam od samog pocetka cuo sam zujanje svakog metka i krkljanac svakog petka.
vidio sam crnu dugmad i ako umrem mlad nek se zna za moju ljubav moje ljude i
moj grad. svi imaju oci ali niko nista ne vidi dobrog nema samo lose moze da se
predvidi. volio bih pobjeci tom sranju ali kako hocu na istok na zapad al to
nije lako. nemam kud svaki trud je uzalud gdje je sada pravi put ne znam krivi
su ljudi. poslije sranja nema opravdanja zar su ljudi posijali mrznju a druge
krive. sebi se dive ma daj kad volim volim do bola bratu uvijek pola ulicna
skola. zato znaj boli me kita samo mikrofon mi daj otvori usi i nosta ne pitaj.
cekaj malo znas li zasto pilamo zato sto volimo za bolje mi se borimo brate.
cekaj malo za koga mi to pilamo za vas za nas za njih brate nije ovaj stih.
pogodi ko sam zarobljenik grada eto to sam imam sulju ali go sam imam pume ali
bos sam. tako ti je to nemam para al ih nosam tako ti je to nemam cure ali
cosam. svak mrzi svakoga svak puca u svakoga jaki u slaboga slabi u jakoga.
volio bih da sam ko fufe koje nemaju brige nabiju sebi cijenu i prodaju se kao
knjige. PRZIMO GRAFITE NA FASADE STA IMA MOSTAR GRADE RECI MI STA TI RADE KO TI
DAJE KO TI KRADE. nocu sanjam crno bijelo placem zbog juce jecam zbog sutra
vise se ne budim svakoh jutra. nego otvaram oci u istoj nocnoj mori od cigara
sve sam tanji od vremena sve sam gori. u plucima vatra gori pa i crni jezik
crni zubi u glavi mi plesu mali crni ljudi. vise me ne cudi kad pukne kad
poludi masa postane grimasa koja vristi bez glasa. i nema spasa propada cijela
rasa dal se stide sto stisnutih zuba se prave da ne vide. znam da vide ko ih
guzi ko je pomrsio konce kome treba okacit zvonce ko je polupo lonce. bleje ko
ovce mi sluzimo ko mamac za lovce njih libo racku za nas oni gledaju novce.ko
ce u svoje prkno strpat vise covjek moze krsit zakon samo kad ga isti covjek
pise. a raja jedva dise svaki dan isti ko klise vazno je prezime i ko te poslo
i nista vise. i dobices po sta si doso test si proso a ti brate crkni jer si
postenim putem poso. i gdje si doso umoran za jedan krug a nigdje nista ni djeca
ti ne daju loptu kod igralista. a govna ce i dalje plutat moram pljunut necu
gutat moja stvar moj zivot moje mjesto necu ustat..
PRZIMO GRAFITE NA FASADE STA IMA MOSTAR GRADE RECI MI STA TI RADE KO TI DAJE KO
TI KRADE
Vuco -
Mostarska
Ne budi me mati
Majko moja stara
Iako je vedro
Povise Mostara
Neka cvijetaju
Kesteni i cvijece , dusa moja bolovat ce
Mirisat ih nece
Neka cvijetaju
Kesteni i cvijece , dusa moja bolovat ce
Mirisat ih nece
Boli majko boli me
Svaki kamen Bulevara
Svaka rana u srcu
Voljenoga mog Mostara
Hrvatskoga mog Mostara
Ne budi me mati
Sve je za me stalo
I pusti mi dusu nek sniva josh malo
Da zaboravim vjetrove i tuge
Nek ispune srce moje uspomene druge
Da zaboravim vjetrove i tuge
Nek ispune srce moje uspomene druge
Boli majko boli me
Svaki kamen bulevara
Svaka rana u srcu voljenoga mog Mostara
Boli majko pece me , svaka misa bez oltara
Svaka stopa sveta je voljenoga mog Mostara
Hrvatskoga mog Mostara ...
SAM
PROTU SVIH
Jadan li si Mostar grade
Polu-grade polu-smrade
U teb’ ljudi svašta rade
Mnogi s đavlom tikve sade
Silno su ih posadili
Cijeloga te preorali
A kada su završili
Sjeli su i zapjevali:
«Bulevarom bura dere
samo čoban ruke pere
a kad čoban ruke pere
znači mor’o je da sere.
Na trgu se on posrao
Dupe zastavom otrao
Bar zastava Mostar ima
Dvista-trista, slava njima»
I tako su dernečili
Džabe, još nisu shvatili
Gdje su tikve posijate
Samo glave su ubrate
Mrtva glava svakom mila
Niti mori, niti pila
Mir je potpun, bura vije
Uspravan i sam Bruce Lee je.
Daleko
je
Pricaju mi da razbijas tugu
ne vjerujes da ja nemam drugu
jer ja bez tebe ne znam
ja bez tebe necu
Volim tebe djevojcice mala
Volim zato sto si iz Mostara
Bez ljepote tvoje
Dani mi ne postoje
Bez ljepote tvoje
Dani mi ne postoje
Ref.:
Daleko je srce od tebe
Daleko je a tebe nema kraj mene
Daleko je srce od tebe
Daleko je a tebe nema kraj mene
A tebe nema kraj mene
Kad se vratim poljubit cu cestu
A ti budi na starome mjestu
Bez ljepote tvoje dani mi ne postoje
Bez ljepote tvoje dani mi ne postoje
Ref.:x2
A mene nema kraj tebe
OSTAJTE
OVDJE...
Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratsku ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...
JA NE
MOGU OVDJE...
Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja -
Moga zavičaja.
Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli
I lijepu Ronu i vodu Limana,
I daleke šume što se vide doli
U podnožju hladnom vječnoga Monblana;
Moja duša voli ovaj kraj slobode,
Ovu zemlju ljudi, jednakosti, prava.
Al' tamo, vrh kršâ gdje oblaci brode,
Tamo, s golih brda gdje miriše trava,
Tamo, gdje su moji drugovi i braća,
Tamo, rodu svome duša mi se vraća.
Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.
"Ko
bi mog`o opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara,
Zar se cudis, srce, sto ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga zara?"
Dervis-pasa Bajezidagic
ALI-PASA
NA HERCEGOVINI
Ali-pasa na Hercegovini,
L'jepa Mara na Biscu bijase.
Koliko su na daleko bili,
Jedno drugom jade zadavali!
Knjigu pise pasa, Ali-pasa:
"L'jepa Maro, bi li posla za me?"
S Bisca Mara pasi odgovara:
"Da me prosis, ne bih posla za te,
Da s' ozenis, bih se otrovala!
FALILA
SE SARICA KADUNA
Falila se Sarica kaduna,
U hamamu medju kadunama:
"Sagradit cu kulu na Brankovcu,
i na kuli sahat od celika!
Nek' se cuje po cijelom Mostaru,
Kada kucne sahat od celika!
Jos da nije te Velez planine,
Culo bi se ravnom Nevesinju,
Culo bi se Fazlagica kuli,
Cuo bi ga Ibro Fazlagicu!
Po kucanju sah'ta od celika,
On bi cuo kucaj srca moga!"
KAD MORIJA MOSTAR MORIJASE
Kad morija Mostar morijase,
sve pomori i staro i mlado,
i umori majci Ibrahima.
Zao joj ga u groblje kopati.
Vec ga kopa u zelenu bascu.
Svako ga je jutro ob'lazila,
Jedno ga je jutro dozivala:
"Je l' ti tvrdo, Ibro, bez duseka?
Je l' ti nisko bez brusa-jastuka,
je l' ti zima bez kumas-jorgana,
jesu l' teske tahte lavorove?"
Iz mezara nesto progovara:
"Nije, majko, tvrdo bez duseka,
nije nisko bez brusa-jastuka,
nije zima bez kumas-jorgana,
nit' su teske tahte javorove,
vec su meni guje dodijale:
oci piju, u percin se kriju!
Kun', majko, Omera berbera
Koji mi je percin ostavio!
Kazi, majko, mojim jaranima,
sto gledaju, nek' ne varaju,
jer su teske djevojacke kletve!"
ZALJULJA SE MOSTARSKA MUNARA
Zaljulja se mostarska munara,
Potrese se mostarska cuprija,
Mujezini ucit' prestadose,
Zasutjese softe u medresi,
Kad zapjeva Lakisica Zlata.
Odjekuje po krsnu Mostaru,
Pa niz luke i niz kadiluke.
Svak' se divi Lakisica Zlati,
Ponajvise do tri mujezina.
Karala je ostarjela majka:
"Zlato, sceri, da od Boga nadjes,
jedna pjesma, stotinu harama!
Kad te cuju do tri mujezina,
Uhvate ih derti na munari,
Pa ne uce namaskog ezana,
Vec slusaju tvoju pjesmo, Zlato!
Nemoj, Zlato, ciniti harama,
Nemoj, sceri, proklet ce te majka!"
Progovara Lakisica Zlata:
"Ne kuni me moja mila majko!
Ja ne pjevam porad mujezina,
Nit' softama dertove razbijam.
Ja ne cinim Bozjega harama,
Vec ja svoje kahare razbijam!
Kad zapjevam s Luke na Carine,
Pjesma jeci do carske tabije,
Do onijeh carskih nizama.
Med' njima je gonde Mehemede;
Kad zacuje pjesmu na tabiji,
On se sjeti svoje jauklije,
Jauklije Lakisica Zlate,
Sto ga ceka tri godine dana,
Dok joj Meho iz askera dodje.
Kad me slusa gonde Mehemede,
Njemu laksi carski asker biva!"
U MOSTARU SADRVAN VODICA
U Mostaru sadrvan vodica,
Sve mladice pohvatala groznica.
Nekog muce, nekog asicare,
Asicare celebiju Muju.
Pitala ga ostarjela majka:
"Gdje ces, sine, bole bolovati?
Il' u dvoru ostarjele majke,
Il' u dvoru lijepe djevojke?"
Bolan Mujo majci odgovara:
"Mila majko, ne pozali na me!
Ako hoces da prebolim bole,
Pusti mene bolovati, majko,
U bijelu Ajisinu dvoru,
A na krilu Ajise djevojke!"
DVORE GRADI KOMADINA MUJO
Dvore gradi Komadina Mujo,
sred Mostara najljepšega grada!
Oblazi ga c'jeli Mostar redom,
samo nema Zaimove Zibe!
"Što te nema Zaimova Zibo,
za tebe su sagradeni dvori.
Za tebe sam dvore sagradio,
ižeženim zlatom pozlatio!
Ruke traže topla milovanja,
lice želi nježna njegovanja!
Srce traži cista drugovanja,
usne traže pusta sevdisanja!
Dervis-pasa
Bajezidagic
GAZEL O MOSTARU
Ko bi mogo opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara,
Zar se cudis srce sto ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga zara?
O, ne ima na ovom sv'jetu,
Ako nema sred bajnoga raja,
Bistre vode i svjezega zraka,
Sto covjeka sa zdravljem opaja!
Ko ga gleda, zivot mu se mladi,
A dusa mu u nasladi pliva.
Svaki kraj mu i svako mjestance
Zadivljene oci podraziva.
S vocem, s vodom i ostalim miljem
On je druga Sirija na svijetu,
E bi reko da je rajska basca,
Ko ga vidi u majskome cvijetu.
S dvije kule velika cuprija
Pruzila se preko rijeke carne
Te sa svojim velebnijem lukom
Pricinja se poput duge sarne!
Cio svijet da obidjes redom,
Ne bi naso onakova svijeta.
On je majdan darovitih ljudi,
Seher Mostar ures je svijeta.
HRVATSKI
PLETER - U Mostaru
Pjevali su tudji ljudi
i puhale druge bure
lile kise,
ali nikad takve vise
Godine su ruzne prosle
ti nesretni ratni dani
heroji su opjevani
U Mostaru
zapjevacu opet
pjesmu staru
Radobolja tece
prica pricu o beharu
U Mostaru
pronaci cu opet
ljubav pravu
dok Neretva sumi
zvuk gitara suton para
Mostar sad mi pruza ruke
i vraca me mome svijetu
crnom vinu i tresnjinom prvom cvijetu
Zivot vapi nove nade
i snovima bolji dane
o ljubavi izatkane
U Mostaru zapjevacu opet
pjesmu staru
Radobolja tece
prica pricu o beharu
U Mostaru pronaci cu opet
ljubav pravu
dok Neretva sumi
zvik gitara suton para
zvuk gitara suton para....
Dobro
znam,tad je krenulo zlo
kad sam dozvolio da odeš
od mene.
Pogledam često u prozore,
nema te,
svejedno kupio sam ruže,crvene.
Vrati se,kroz sjene lipa vrati se,
u radost i mir naše ulice...
Al mene nema tu,neki novi klinci sad su tu
I sad ih molim,recite gdje je i kako sam stigao
dovde bez njeeeeeeeeeeeeee
Ona nije tu u Stari grad je došla jesen
kiše padaju i hladan vjetar puše
niz Neretvu
Podigni kragnu preko mosta
U svojoj maloj sobi razmišljaš
Koga ćeš zateći kad se vratiš
pa neka znaš, pa neka znaš
kada uđeš kao mačka
neću biti tu
MA DAJ DA PIJEM
dugo sam volio
i već je vrijeme da prestanem
MA DAJ DA PIJEM
kad ovdje nema nje
la,la,la,la ....
iza
nove gimnazije
nocas opet neces doci
i nocas cu biti sam
drugi ce te strasno ljubit
i on ce ti biti drag
ja cu stavit prazne ruke
u sareni dzep zivota
bicu tuzan kao nebo
i nista mi nece ostat
ref:
iza nove gimnazije sad je drugi miluje
iza nove gimnazije njene ruke su isplele
vijenac oko drugog vrata, vijenac novoj ljubavi
stara ljubav se zaboravlja, odnose je vjetrovi
cekat ce me samo ona u haljini boje snijega
prekrsna lutka u izlogu gradske robne kuce
plave oci kao tvoje, oci tople kao san
dok me gleda ja je molim
NEMOJ NEMOJ DA JE KRAJ
ref:
padaju suze s dalekih zvijezda
topi se nemir valova
more u tvojim ocima
i sunce iznad krovova
padaju suze s dalekih zvijezda
tebe ja lako voljeti
s tobom je lako umrijeti
al' kako te preboljeti
Jedno
ime zapisah
nehotice
u Mostaru
na pržini
pored Neretve.
Kupači ga zgaziše.
Isto sam ime
buri šapnula;
ona ga odnese
meni u nepovrat...
Još
jedna od šarenog kamenja...NE BOJ SE NERETVO
Kako si Neretvo, moja jedina,
što si tužna, boli li te?
U petsto godina, otkad te ljubim ja,
nikad nisi bila uplakana...
Kao ranjen div, posrćeš ti,
da, boli me.
Na licu vidim ti bol, jedini moj,
da, bojim se...
A ja ću živjeti, i milovati,
tvoje divne obale.
Ne boj se Neretvo, ne boj se,
uvijek ću te voljeti...
Neka te čuvaju, svi anđeli
ovog svijeta, ljubavi,
i nek nas nikada ne rastavi,
ovaj hladni vjetar pustinjski.
Kako si Stari moj, jedini moj,
što si tužan, boli li te?
U petsto godina, otkad te ljubim ja,
nikad nisi plakao...
Kao srna ranjena, posrćeš ti,
dal' boli te?
Na licu vidim ti bol, moja jedina,
ne, ne daj se...
A ja ću živjeti, i milovati
tvoje divne lukove.
Ne daj se stari moj,
ne boj se,
uvijek ću te voljeti...
Neka te čuvaju, svi anđeli
ovog svijeta, ljubavi,
i nek nas nikada ne rastavi,
ovaj hladni vjetar pustinjski....
Ima
mnogih pjesmi o beharu i Mostaru,
O liskama i o mostu staru.
A sve to glupo zvuči sada
Kad prođeš ulicama ovoga grada.
O beharu nekom sada nema priče,
Đe je nekad bio, sad trafika niče.
Ili tržni centar ako ima sreće,
Barem se više tu ne skuplja smeće.
A kad u Stari gledaš, sunčane cvike stavi,
Da ne bio dobio bolove u glavi.
Al ne mislite da je riječ o optičkoj varki,
Ipak je on košto deset miliona marki.
A i liske nisu što su nekad bile,
Po cijelom svijetu su se razlile,
Prava raja sad sjedi na šarafu,
Prima socijalu, povazdan pije kafu.
Sanja kad će na ljeto u Mostar da dođe,
Pa s Volvom Titovom da prođe.
I šta još da vam kažem na to,
Kako je neki seljak odjednom posto brato,
A kad ga pitaš ko je Komadina bio,
Misliće da je taj u Audiciji glumio.
A na pitanje ko je DeRivera,
«Da nije onaj što igra u Racing Santandera».
A ako pitaš ko je bio Aleksa,
Odgovor neće znati mnoga mostarska peksa.
Turbo-folkom cijeli grad sad ori,
Čuju se povici «Gori, brato, gori».
Ma šta gori, na šporet se speko.
Jadni mi sa vama davno sam ja reko.
I kad kaže «joj seljaka bona»
A ta ista peksa baca smeće sa balkona.
A još bi ja neke na lomaču da gore,
To su oni što dođu sa cvaj-rore.
Po aveniji tada škripa pada,
E moje pajde, uvijek s vama jada.
I da vam ne lažem, reći ću vam pravo,
Kakav crni Mostar, ajte ljudi zdra´o.
Sareno Kamenje - Druga pjesma
Dobro znam, tad je krenulo zlo,
kad sam dozvolio da odeš, od mene.
Pogledam često, u prozore, nema te,
svejedno kupio sam ruže, crvene.
Vrati se, kroz sjene lipa vrati se,
u radost i mir naše ulice.
A tamo nema nje...
Neki dobri ljudi još su tu;
i sad ih molim, recite gdje je,
i kako sam stigao dovde bez nje.
Ona nije tu, Stari grade, došla jesen,
kiše padaju, 'ladan vjetar puše, niz Neretvu,
podigni kragnu preko mosta...
U svojoj maloj sobi razmišljaš,
Koga ćeš zateći kad se vratiš,
pa neka znaš, pa neka znaš,
kad uđeš kao mačka, neću biti tu...
Ma, daj da pijem, dugo sam volio,
i već je vrijeme da prestanem,
Ma, daj da pijem, kad ovde nema nje...
Ma, daj da pijem, dugo sam volio,
i već je vrijeme da prestanem,
Ma, daj da pijem, kad ovde nema nje...
Dok
gledam kako ljubiš mi druga
niz lice pašće još koja suza
dok gledam kako ljubiš mi druga
ljubiš druga
stajala je na zidu
aaaaaaaaaa
ispod staroga mosta
aaaaaaaaaa
pogledom ona mi je
aaaaaaaaaa
ona mi je rekla dosta
Tiho teci Neretvo duboka
Tiho teci suzo moga oka
Ti si snaga koja zivot nosi
sa Mostarom biserom u kosi
Ajla Zelić - Mostarske kiše
U Mostaru gradu
lile su kiše
neko društvo staro
bilo i nikad više
Te mostarske kiše
odnesoše nečiju mladost
odnesoše nečiju radost
odnesoše nečiju sreću
odnesoše nečiju
ljubav najveću
Al te kiše najljepše su u sutonu noći
kada mi se sklope oči
osjećam kao da se vino u čašu toči
ne mogu vam više ništa reći
moram sada poći idem
da tonem u sutonu noći
I dalje padaju mostarske kiše
al onog starog društva
zajedno nema više
Mostar
grade podno Veleža
meka srca tvrda kamena
tu je mene majka rodila
tu je moja mladost ostala
Volim tebe grade rođeni
nedam ni'kom tvrdi kamen hrvatski
jorgovani tu su cvali tu smo tajno ljubovali
jedno drugom nježno šaptali
Tiho, tiho teče Neretva
nema više dušo mostova
kraj Nertve samo ti ja
moja iskra tvoja krijesnica
Tiho, tiho teče Neretva
nema više dušo mostova
kraj Nertve samo ti ja
miris rose vedro nebo zvijezda Danica
DRAGAN
STOJNIĆ, PJESMA IZ FILMA "MOJ BRAT ALEKSA"
Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,
Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.
Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...
Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!
"LJETO U MOSTARU
Mostarska su ljeta žarka
To osjeti svaka travka
Sunce ljeti toliko peče
Da se zrak ne pokreće.
Sve je mirno,život stane
Čak i pčela tad predahne
Ljudi tada tiho žive
Sklanjaju se pod odrine.
Tad prestanu svake graje
Oko podne muk potraje
Al kad sunce na počinak krene
Probudi se onda i kamenje.
Mostar ljeti od svjetlosti sija
Divnu svjetlost Neretva prelama
Čudan neki ambijent se stvara
Ta ljepota čovjeka opčara."
U
MOSTARU
miris moga grada
on me vraća
on me ne da
osjećam
kolijevku topline
miriše zemlja,
mirišu ljudi,
glazbenici, pisci,
slikari,
pjesmotvori
i
Cigani
duh boema
izumitelji
nije ni mali moj grad
dali smo svima Mostara
odlazili, uvijek se vraćali
čovječe,
ako se ikada sretnemo
pokazat ću ti
kako miriše Mostar
više nikada otići nećeš
zavoljet ćeš
zorom orošene smokve,
šipke u cvatu
vino iz Cima, prve trešnje
blistave zore
novi dan
moj Mostar
moja smiješna pobuna
sve tiša
vratite mi grad!
BIJEDA NEKIH ŠARLATANA
mi smo veliki grad
centar svijeta
u cijeloj Americi milsim
nema toliko rasa
zamislite kolika je naša
gostoljubivost
oprostite, greška!
još nisam srela indijanca
ni eskima
ali redovito susrećem
sve gore
ovako ogoljeni, žedni, gladni,
osakaćeni
uspjeli smo sve da ih ugostimo
pa neka još netko kaže
da nismo veliki
dođite
još smo živi
imamo još jednu ulicu,
imamo engleze, španjolce,
ruse, mudžahedine,
imamo granate
padaju
imamo
mi smo bogati
čekamo vas s poštovanjem
eskimi
ostalo je
dat ćemo i vama
malo duše
S.Ostojić, "Miris kamene zemlje"
JA NE MOGU OVDJE...
Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja -
Moga zavičaja.
Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli
I lijepu Ronu i vodu Limana,
I daleke šume što se vide doli
U podnožju hladnom vječnoga Monblana;
Moja duša voli ovaj kraj slobode,
Ovu zemlju ljudi, jednakosti, prava.
Al' tamo, vrh kršâ gdje oblaci brode,
Tamo, s golih brda gdje miriše trava,
Tamo, gdje su moji drugovi i braća,
Tamo, rodu svome duša mi se vraća.
Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.
( A. Šantić - Ženeva, 1902.)
Doba
gluho svuda tama
u kupeu sjedi sama
mjeri me i okom sara
rece da je iz mostara
??????? dok me gleda
pa mi srcu miru neda
u cudno me baca stanje
prekinucu putovanje
neretve mi vode i mostara grada
nebudes li moja ubicu se sada
neretve mi vode i grada mostara
odustao sada ma nema ti para
kaze kako sama zivi
i nikoga da ne sljivi
ja joj kazem mala bravo
nabaci je imas pravo
onda probam onu staru
nemam konak u mostaru
da me primi noc il dvije
ona kaze da nesmije
neretve mi vode i mostara grada
nebudes li moja ubicu se sada
neretve mi moje i grada mostara
odustao sada nebi ma nema ti para
Eee majke mi nece moci tako
mene neces prevariti lako
znam ja ko si bestija te zovu
ti bi crtu da upises novu
sta bi sutra od bruke i srama
u mostaru da ostanem sama
pa da bude kao i do sada
cudna jada od mostara grada
neretve mi vode i mostara grada
nebudes li moja ubicu se sada
neretve mi moje i grada mostara
odustao sada nebi ma nema ti para
URBANO
JUTRO-BOG ZNA KOLIKO SAM TE VOLIO
".........I mozda ce se sjetiti i moje ime na krst napisati
'al ni oni a ni ti nece te nikad vise vratiti
?????? me i nepisite sve su mu tako bile nesretne
radi tebe sam zivio ali nikad nismo mogli biti zajedno
samo bog zna koliko sam te volio.........."
Tiho,
tiho teče Neretva
Mostar grade podno Veleža
meka srca, tvrda kamena
tu je mena majka rodila
tu je moja mladost ostala
Volim tebe grade rođeni
ne dam tvrdi kamen Hrvatski
jorgovani tu su cvali
tu smo tajno ljubovali
jedno drugom nježno šaptali
Tiho, tiho teče Neretva
nema više dušo mostova
kraj Neretve samo ti i ja
moja iskra, moja krijesnica
Tiho, tiho teče Neretva
nema više dušo mostova
ostali smo samo ti i ja
miris rose, vedro nebo, zvjezda danica
"ŠTA ĆE MENI LONDON, PARIZ RIM...
ŠTA ĆE MENI NEW YORK IL BAGDAD...
KAD JA VOLIM, KAD JA VOLIM, KAD JA VOLIM SRCEM SVIM
KAD JA VOLIM SAMO SVOJ MOSTAR...
Čudna jada od Mostara grada,
Sve od lani pa evo do sada
Kako Biba od ljubavi strada
U Habibe, Čelebića zlata
Svaka riječ hiljadu dukata
Bol boluje Čelebića Biba
Bol boluje nikom ne kazuje
Jadna Biba bole bolovase
A majka joj ruho prevadase
Kceri Bibo ti rumena ružo
Kaži majci sta te boli dušo
Mene boli i srce i glava
Otkad Ahmo u lageru spava
Kakav Ahmo, voda ga odn'jela
Zbog njega si Bibo oboljela
Mila majko nemoj Ahme kleti
Rek'o me je na jesen uzeti
Mila majko sellam ćeš mi Ahmi
Nek' mi Ahmo u petak ne drijema
Nek' se Bibi na dženazu sprema.
MOSTARAC
PRAVI
Rekla mi je sinoć pred vratima svojim
«Dosta, svega mi je dosta.
Voliću te samo, ako sutra skočiš
Sa Starog mosta»
Obećah kule, oblake, bajke
Samo da je ta želja mine
Reče mi hladno s pogledom na most
«ŠTA JE, bojiš se visine?»
refren:
«Ko, zar ja, da se bojim
Mostarac pravi od glave do pete?
Ja sam skakao sa Starog mosta
Još dok sam bio dijete.»
A danas ne znam šta mi bi
Dok skaču hrabri mladići svi
Ćupice, štange, laste i leta
Eh da mi samo prpa ne smeta
Za ljubav ljudi čuda čine
Prepreke nisu mora, planine
Al čujem kako s prezirom kaže:
«ŠTA JE, bojiš se visine?»
I vidim nema fajde od priče
Rime kod nje ne pale
Stisnuću petlju pa kud puklo
I tako su mi šanse male
refren:
«Ko, zar ja, da se bojim
Mostarac pravi od glave do pete?
Ja sam skakao sa Starog mosta
Još dok sam bio dijete.»
A danas ne znam šta mi bi
Dok skaču hrabri mladići svi
Ćupice, štange, laste i leta
A može i tranguze šta smeta
refren: 2x
«Ko, zar ja, da se bojim
Mostarac pravi od glave do pete?
Ja sam skakao sa Starog mosta
Još dok sam bio dijete.»
refren:
«Ko, zar ja, da se bojim
Mostarka prava od glave do pete?
Ja sam skakala sa Starog mosta
Još dok sam bila dijete.»
refren: 5x
«Ko, zar ja, da se bojim
Mostarac pravi od glave do pete?
Ja sam skakao sa Starog mosta
Još dok sam bio dijete.»
ĐANI
Šta bi reko Đani da je sve ovo vidio
Sve što nam se desi tu na rubu stoljeća
Šta bi reko doktor da je sve doživio
Mostarska su tužna proljeća
Da l' bi na gitari svojoj Đani pjevao
Il' bi sa Irenom njena svjetla gasio
Možda bi u gradu stare snove sanjao
Možda sto života spasio
Đani što te više nema
Kad se brat sa bratom dijeli
Ko zna šta nam još se sprema
Al' mnogo toga mi nismo htjeli
Đani grijeh je što te nema
Zar smo zabranjeno htjeli
Ko zna šta nam još se sprema
Kako je sumorno kad drugi te dijeli
Zapjevat je znao tu u bašti mostarskoj
Bog'me i poletjet našim nebom plavetnim
Sad ga više nema u toj vali nebeskoj
Nema ničeg sve je nestalo sa njim
Nema tamburaša da mu sjetno sviraju
Utihle su žice, nestale su ljubavi
Ni stihova nema koji dušu diraju
Ničeg, sve je nestalo sa njim
Đani što te više nema
Kad se brat sa bratom dijeli
Ko zna šta nam još se sprema
A mnogo toga mi nismo htjeli
Đani grijeh je što te nema
Zar smo zabranjeno htjeli
Ko zna šta nam još se sprema
Kako je sumorno kad drugi te dijeli
BUDI SE
U tebi sam rođena ti baščo šarena
U srcu te nosila uvijek ti se vraćala
U tebi sam mladost živjela
Na Rondou ljubavi još su stari platani
Pa zar su ti samo oni
Samo oni samo oni vjerni ostali
Refren: 2x
Budi se, budi se
Dosta je sna, dosta je sna
Cijeli život čeka na nas
Budi se, budi se
Vrijeme je, vrijeme je
Da budemo opet skupa ti i ja
Kajsije sad cvjetaju
Mostarke se šetaju
Ulice su pune ljudi
Proljeće nam život budi
Sve je super i to je to
Ljetne noći dolaze
Baš za ljubav stvorene
One nisu nigdje išle
One su ti vjerne ostale
Refren: 2x
Budi se, budi se
Dosta je sna, dosta je sna
Cijeli život čeka na nas
Budi se, budi se
Vrijeme je,
Da budemo opet skupa ti i ja
Mostarska
Idemo tugo, niz rijeku dole
dole sad rane manje bole
jos mi je san bistar ko dan
jos je pjesmom dozivam.
ne pitaj tugo sta me to tjera
ili je ljubav ili je vjera,
jednom ce sve ovo da mine
ostace tople usne emine.
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` bice vjecno mlad moj mostar,
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` zauvijek je mlad moj mostar.
kako si miso, kako si brate,
da li jos sretni do tebe svrate
ne daj da suza zamuti rijeku
cuvaj je bistru i daleku.
kako si vaha, imas li daha,
jos jedna tekma na tebe ceka,
gdje ti je emir taj stari nemir
i njega ceka zelena rijeka.
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` bice vjecno mlad moj mostar,
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` bice vjecno mlad moj mostar.
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` voljecu i tad moj mostar,
ja cu biti sjed, ja cu biti star
al` zauvijek je mlad moj mostar.
Na
kraju grada - M. Maric
Na kraju grada u tišini,
šetamo ispod starih lipa,
tiho je, tiho, al’ mi se čini,
mjesec srebrnu muziku sipa.
Na kraju grada miriše juni,
i noćno nebo zlato toči,
mene tvoj topli dodir buni,
sretan se utapam u tvoje oči.
Rekla si ljubav i sve je stalo,
za sreću treba, znaj, tako malo,
za sreću treba tren u trenu,
žena čovjeka i čovjek ženu.
Za sreću treba, kao i tada,
lipe i juni na kraju grada,
mjesec što sipa zlatne boje,
za sreću uvijek treba dvoje.
Sad opet šetam ispod lipa,
i tražim juni na kraju grada,
nema te, nema, a snijeg sipa,
i nešto u meni pada i pada.
U RODNOM GRADU
O, kuda si zalut'o
U kotline ove s istoka daleka
Da ti se o ponoći bijela minareta bude
I ko bludne žene mjesecu se nude,
Dok u noć strše dvije-tri crne kule,
Pune tamnog, već truloga srama,
Rijeka ti zloslutno huji
Pod teškim liticama.
Opjevane su ti noći i razbludni dani,
O grade naš, pun pobjesnjelih strasti,
Što ti se ko pauci u zidinam' sišu,
Ili sanjo drmeljive istočnjačke snove,
Ili treperili vrh tebe drhtavi ezani,
Graja šarenih ulica
Nalijeće u konake ti snene,
U tihim dvorištima džamija
Prskaju šedrvani.
O čemu noćas u bljesku mjeseca sanjaš,
U igri sjena čudnih perspektiva
Što snuju potajno,
Predu ponoćna tkiva,
Šuljaju se kradom u kapije crne,
Unose šapat u tamne konake
Gdje leže mlade, polunage žene
I grle vrele bijele jastuke?
I dok mjesečeve zrake konacima tihim
Pijanim šapatom strastvene riječi zvone,
One protežu svoja srebrna tijela,
U grču se lome
Dok zrake pijanim
Šapatom zvone, zvone.
Sve su kapije davno pozatvarane
I sramne rešetke na prozorim' šute,
A želje nisu utišane,
One zalud vrište katancim' zaključane,
Vrište pijane, bezdane.
Eno, ulicama lutaju mladići,
Zastaju u tami
S očima uprtim gore u prozore
I čeznu sami,
Avaj! O, sami,
Sami!
Hamza Humo